tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

petak, 18.12.2009.

konacno nesto novo od mene

proslo je previse vremena od mog zadnjeg posta, no necu se opravdavati. pisala sam, ispisala sam cijeli jedan dnevnik poput razgovora s prijateljem koji zna cuvati tajne.

ponovno je prosinac, moje omiljeno doba godine. iscekuje se bozic, a luciju i nikolu skoro zaboravih :) umalo si umislih da sam bila super dobra, no kolega me iznenadio sibom i snjeguljicom (cokoladnom naravno). jedna siba znaci ipak sam bila dobra :) iako napravih fantastican adventski vjencic, zaboravih posaditi psenicu :( posadila sam ju tek prekjucer i moram priznati ne izgleda mi kao da cu imati psenicu visu od 2 cm na stolu :) kaj reci - plavusha :)

jos je 6 dana do badnjaka i pocetka predivnih praznika. ljudi zaista postaju bolji jedni prema drugima u ovo doba. pusavas oprostiti, no ljudsku zlobu jednostavno ove godine odlucih izrezati kao tumor. ne zaboraviti, ne oprostiti, vec izrezati i maknuti iz svoje blizine. drasticno - mozda, korisno - jako :) u ovih godinu dana upoznala sam svoju stvarnu snagu, prezivjela strahote i turbulencije, no usprokos svemu pronasla razlog za osmjeh, ljubav u srcu i toplinu prijateljstva. neki ljudi su otisli iz mog zivota i neka tamo i ostanu, daleko daleko iza sedam gora, sedam mora i sedam planina. neki novi su proletili i nisu ostavili poseban trag osim onih relativnih uspomena, ako se to moze tako nazvati. zovem to kratkim rezovima - dodjes, vidis, naucis i odes dalje. mozda zaboli na pocetku, no kasnije shvatis da je to sve dio zivota i ides dalje. pravi prijatelji su ostali uz mene u najtezim razdobljima ove godine, pravi prijatelji su pokazali sto je snaga prijateljstva, toplina zagrljaja i davanje kada im nemas sto dati jer te praznina prozdire, a ocaj nemoci magli i pece suzne oci.

ponovno sastavljam svoju listu - nazvala sam ju "to do before 40"! :) trenutno ju nisam spremna podijeliti sa svijetom, no tko zna - krhko je znanje ;)

ove godine naucih puno puno novih lijepih stvari. neki ljudi iz davnina ponovno su se vratili u moj zivot. to me veseli. voljela sam ih i zelim ih ponovno kraj sebe :) neki ljudi su me naucili sto ne zelim, kako ne zelim da me se tretira, cega mi je dosta i kako pobijediti strah koji se prosle nove godine uselio u moj dom. umjesto mjesta na kojem pronalazim mir, veselje, dom mi je postao zatvor, mjesto terora i sustavnog zlostavljanja, maltretiranja koje nije prestajalo kada zatvoris velika ulazna vrata. ne, nije me zlostavljao nitko od ukucana, vec stanari zgrade. jedan zlostavljac dobio je zasluzeno i nestao, nadam se zauvijek iz blizeg svemira, dok zlo utjelovljeno u navodno dragim starcekima rezultira svakodnevnim posjetima policije nasoj zgradi. mozda se i oni odsele? zar je lose zeljeti mir? bio je mir, i uvijek je mir tih pola godine kada oni ne zive u zgradi, pa zar je lose pozeljeti da se taj period produzi zauvijek ;)

eto....toliko od mene u ovom postu, a sad krecem u vizalno preuredjenje izgleda bloga ;)

petak, 09.11.2007.

Martin - sign off

Da

Da.
Rijec koja me oslikava
kristalno bistro jasno cisto

Moja dusa je Da.
Ime, bit, sustina, srz.

Da.
jedno veliko Da
kao odgovor svakome
i na sva pitanja.

Zelio bih svakome na svijetu
pokloniti pregrst ljubavi
da je cuva pazi
da voli voli voli voli

da svatko u sebi nosi Da.
I neka cvijece vlada Zemljom
prekrije sve livade polja gradove sume
i unisti mrznju i laz.

Cvijece ljubavi
koje god boje
Neka svatko odabere cvijet koji zeli
i neka ga sobom nosi
zauvijek,
cvijet ljubavi.

(Vid Strpić, 15.7.1994.)

nebo place. podne i 10 minuta. hrpa ljudi sutke stoji, ne nalazeci rijeci. sto ih povezuje? martin.

neki smo ga prvo upoznali preko cudnog vida druzenja zvanog bbs. znatizeljan, zanimljiv, neobican, drugaciji, inteligentan, i do bola tvrdoglav. sve je to bio martin, vid strpic. spadam u onu skupinu koja ga je upoznala jos davnih dana kada je bbs bio pojam, a internet buducnost. i danas pamtim kako smo se upoznali. prisao je do mene, s foticem koji mu se ljulljao oko vrata i jednostavno rekao "bok! ja sam martin" :) on je jednostavno bio takav, direktan, otvoren, druzeljubiv i tvrdoglav :)

znala sam da ga muce zdravstveni problemi no uvijek je o tome pricao kao o necem usputnom, nebitnom, neceg sto ga nije prerano otrglo i ugasilo njegov nepresusan optimizam i zelju za znanjem, dijeljenjem tog znanja s drugima. martinu nikada nije bilo tesko po najvecoj hladnoci doci i pomoci vam jer vas linux zbunio necim sto ne znate rijesiti. mogli ste s njim pricati o svemu. zaista. casna rijec. nisam nikada naisla na temu o kojoj martin nije mogao pricati.

martin je bio jedini covjek s kojim ste se mogli svadjati a da vas nikada niti jednom rijecju nije uvrijedio ili omalovazavao. zvrkast, pomalo i nezgrapan u medjuljudskim odnosima, bio je prijatelj. najcudniji prijatelj kojeg sam u zivotu imala. znao me svojom tvrdoglavostu dovesti do izjave "tako je tvrdoglav, nista mu se ne da dokazati. zadavila bih ga najradije" i onda za pet min se ohladite, jer martin se samo nasmije i sve krene opet ispocetka.

bolest nam ga je uzela. prerano. iznenada i svirepo. otisao je, no obiljezio je zivot svakoga od nas svojim osebujnim karakterom. ostavio nam je u nasljedje nesto sto je tesko pretociti u rijeci, no vid je to uspio. stoga, do ponovnog susreta i beskrajnih diskusija, dovidjenja prijatelju.

petak, 01.06.2007.

Maloljetni monstrumi cipelarili djevojcicu

Crna kronika 30.05.2007

Citam novine i ne vjerujem sto citam - dvojica maloljetnih monstruma zlostavljali djevojcicu. Najprije su se u svlacionici skole ta dva monstruma starih 10ak godina dogovorili da ce ju iscipelariti te da ce jedan od njih sve skupa snimiti mobitelom.

Snimka kruzi internetom i ne bi me iznenadilo da se pojavi na mailu nekoga od vas. Sve sto su ti mali monstrumi dobili su - pismena opomena monstruma koji je djevojcicu cipelario, te usmena opomena monstrumu koji je sve to snimao mobitelom. Ostala djeca su navijala i bodrila monstrume.

Ma koliko ce vam sokantno zvucati izjava za mene ova dva monstruma zasluzuju dozivotnu kaznu najstrozeg zatvora bez mogucnosti pomilovanja u samici bez kontakta s vanjskim svijetom. Da postoji smrtna kazna za ovakve monstrume dobili bi ju. Na zalost ne postoji nikakva kazna i ova dvojica ce i dalje ponavljati ovakve stvari sve dok jednog dana nekoga ne ubiju, a tada ce im i ubojstvo postati dosadno pa mozda tek kad pocine masakr i ubiju 20 ljudi, izivljavajuci svoje monstruozne ideje na njima, e onda ce se naci stotine novinara koji ce govoriti "trebalo je nesto napraviti, postojali su znakovi upozorenja ali su ih svi zanemarili".

Majka jednog monstruma svog je sina namlatila. Ma bravo. Izvrsno. I sto si, majko monstruma, time postigla? Nista. Tvoj redardirani monstrum izrast ce u jos veceg monstruma koji ce smatrati da je mlacenje i monstruozno izivljavanje potpuno dopusteno ponasanje. Zasto ga ne posaljete na psihijatrijsko lijecenje? Zar vi mislite da je vase dijete normalno i sposobno biti dijelom jedne zajednice? Zar vi smatrate da je cipelarenje male djevojcice normalno i drustveno prihvatljivo ponasanje vaseg monstruma kojeg rodiste?

Za ovakve male monstrume zaista nemam niti truncice razumijevanja niti suosjecanja. Sutra ce biti jos gore, kad odrastu radi ce jos odvratnije stvari, a nitko nista nece poduzimati.

Oguglali smo cak i na vijest da su petogodisnjaci silovali trogodisnju djevojcicu. Pa ljudi zar je to vama normalno?! Zar zelite zivjetu u svijetu u kojem cete morati od 0 do 24 biti uz svoje dijete ako zelite da ono bude sigurno? U kojem ce vase dijete morati biti zatvorenik jer ulicama hodaju monstrumi koje njihove majke samo namlate i time su valjda ispravile sve nepravde? Gadi mi se takvo drustvo :(

utorak, 29.05.2007.

Ptičice

Nakon dva vica, sigurno očekujete još jedan - e zez! :)

Jučer totalno izluđena glavoboljom (da, da, znam i zub boli kad je šuplji, ali tko je još vidio plavušu s glavoboljom - bit će propuh :)), uglavnom - otišla sam s prijateljima gledati Ptičice u Gavelli. Predstava Filipa Šovagovića je jednom rječju - FANTASTIČNA TRAGIKOMEDIJA!

Preporuka - obavezno pogledati. slika

Glavni likovi predstave su zatvorske ptičice koje u okviru odgojnih mjera za njihov preodgoj i povratak u društvo osnivaju bend. Da, da, sve glupe komentare sam čula i prije predstave, no zato je hit "Šest metara zida" zatvorskog benda iz Gline "Nisam kriv" dugo stajao na vrhu top ljestvice Radija 101. Dečki zbilja dobro sviraju, a pjevač fakat dobro zgleda. ;)

Nego da se mi vratimo jučerašnjoj predstavi. Glavni likovi su Cigan (Boris Svrtan), Pljuga (Ranko Zidarić), Žir (Enes Vejzović), Rade (Predrag Vušović), Flekica (Zoran Gogić), policajka Desa (Slavica Knežević), socijalna radnica Zdenka (Bojana Gregorić Vejzović), Crta (Sreten Mokrović), studentica Eva (Ankica Dobrić), Piro (Siniša Ružić).

I tako Cigan koji se u zatvor došao odmoriti od žene i problema, Pljuga koji se tako zove jer je "popljugao" od sve i jedne cure koju je do sada imao jer su ga sve ostavile prije nego je on stigao ostaviti njih, Žir koji je ljut na sve i svakoga iako se u početku čini kao deprimiran zatvorenik, deiluzionirani i kivni glumac Rade (glavna izjava mu je "e sad zamisli kako je meni kad sam Srbin"), te Flekica - ostarjela kombinacija rokera i buntovnika bez razloga koji je navodno zbog Azrinog "Balkana" dva puta popio batina - jednom kad je imao 13 godina jer je pjevao krivu pjesmu, a drugi puta 1991. kada ga je izbatinala milicija jer je pjevao nepoćudnu pjesmu u doba rađanja nove hrvatske države. Cigo koji kroz pjesmu, svoju harmoniku s dušom i gorko obojen humor zapravo nabolje prikazuje neuništivost ljudskog duha - pjevaj kad ti se plače, jer njih i onako nije briga kako je tebi u duši.

Replika za replikom, pjesma za pjesmom, udar bubnja, akord na gitari i predstava od dva sata jednostavno prostruji pred vašim očima. Na kraju krajeva - mota vam se u glavi jedna misao - svi smo mi ljudi od krvi i mesa, krvavi ispod kože.

NO pravo iznenađenje uslijedio nakon završetka predstave. Iako sam u publici vidjela bend "Nisam kriv" nisam niti slutila zašto su tu. Zbog obljetnice Kaznionice u Glini, koja se ujedno poklopila sa 75. izvedbom Šovagovićevih Ptičica. Pravi zatvorski glazbeni sastav gledao je kako glumci izvode predstavu o jednom drugom zatvorskom sastavu. Tri puta tjedno, marljivo i bez velikih pretenzija, uz stručno vodstvo Miodraga Pančića Zage, Mario, Jere, Neven, Tomislav, Josip i Mato, zatvorenici koji robijaju zbog droge i razbojstva, marljivim vježbanjem u bendu "Nisam kriv" otkrili su svoj talent za glazbu te snimaju svoj novi autorski cd, koji bi uskoro trebao ugledati svjetlost dana. Njihov prethodni album "Šest metara zida - priče iznutra" zapravo je splet hrpe pjesama koje su napisali sami članovi. To su njihove priče, njihove suze, gorčina, smijeh prožet crnim humorom, i nadasve jedva rečenica koju je od emocija drhtavog glasa ispunjenog ponosom na svoje štićenike izgovorila ravnateljica Kaznionice u Glini "ovi mladići pronašli su drugi put od onog kojim hodaše i koji ih u Glinu dovede. Stoga dajmo im šansu da nam pokažu što znaju, jer šansu svakako zaslužuju.".

Pljesak koji su na kraju pobrali profesionalci-glumci od profesionalaca-zatvorenika i obratno orio se malim do posljednjeg mjesta ispunjenim gledalištem kazališta Gavella.

Na kraju nas je sve pozdravio pjevač benda s nadimkom Tartuf"Nisam kriv" isprativši nas rečenicom "Hvala vam i nadam se da se ponovno negdje vidimo."

Zasto sam svojoj tajnici dao otkaz ?

Prije dva tjedna napunio sam 38 godina. Ujutro na svoj rodjendan sam se
probudio prilicno neraspolozen, no, godine cine svoje!
Otisao sam u kuhinju uvjeren da ce mi zena osvjeziti dan s jednim:
"Dobro jutro i sretan rodjendan, muzicu moj zlatni!" A vjerovatno me i
iznenadi kakvim darom. Nista. Nije rekla ni dobro jutro, a kamoli ostalo
cemu sam se nadao!
Dobro, pomislio sam, s godinama postanu takve, ali djeca, ta su me se
sigurno sjetila. Isto tako nisu nista rekli.
Duboko razocaran otisao sam na posao. Cim sam usao u ured, docekala me
moja tajnica Lidija sa osmjehom na licu i procvrkutala: "Dobro jutro,
gospodine sefe, i sve najbolje za Vas rodjendan!" Odmah sam se osjetio
bolje. Ipak se netko sjetio da mi je danas rodjendan.
Udubio sam u posao i radio do podneva. Tada je na vrata pokucala Lidija:
"Znate sefe, danas je tako lijep dan, a i rodjendan Vam je, pozivam Vas
na rucak!". "To je najljepsa stvar koju sam danas cuo", odvratih,
"Idemo?"
Otisli smo na rucak u odlicni mali intimni restoran na periferiji,
priustili smo si martini (nekoliko) i beskrajno uzivali u odlicnoj hrani.
Kad smo se vracali natrag, rekla je Lidija: "Znate sefe, tako je poseban
dan, cemu se vracati u ured?". "Stvarno imate pravo", rekao sam, kao
svaki dobar sef zadovoljan svojom tajnicom. "Onda Vas pozivam k sebi na
casu vina!"
U njenom stanu sam se udobno smjestio, Lidija nam je natocila vino i kad
smo se kucnuli, rekla je:
"Samo trenutak, sefe, da odjenem nesto udobnije!".
"Svakako, samo dajte!", otpovrnuo sam, vidno uzbudjen i u treptavom
iscekivanju.
Otisla je u spavacu sobu i vratila se nakon nekih pet minuta. U rukama
je nosila veliku tortu, a iza nje su isli moja zena, moja djeca,
prijatelji i nekoliko kolega s posla. I svi su pjevali "Happy birthday
to You...".

A ja sam sjedio na kaucu potpuno iznenadjen i gol golcat!

beskućnik

Čovjek je setao po ulici kada je primijetio osobito prljavog i pohabanog
beskućnika koji ga je pitao ako ima nekoliko kuna za večeru.

Čovjek je izvadio novčanik, izvadio 70tak kuna i pitao, "Ako ti ja sad dam
taj novac, hoćes li kupiti njime pivu umjesto večere?"

"Ne, prestao sam piti prije mnogo godina", odgovorio je beskućnik.

"Hoćes li to upotrijebiti kako bi isao na pecanje umjesto da si kupis
hranu?" pitao je čovjek.

"Ne. Ja ne trosim vrijeme na pecanje," rekao je beskućnik, "provodim svo
vrijeme pokusavajući opstati."

"Hoćes li to potrositi na nogomet umjesto na hranu?" pitao je čovjek.

"Jeste li LUDI?" odgovorio je beskućnik. "Nisam igrao ni gledao nogomet
već 20 godina!"

"Hoćes li novac potrositi na ľenu iz mračne četvrti umjesto na hranu?"
pitao je čovjek.

"Koju bolest bi dobio za sugavih 70 kuna?" uzviknuo je beskućnik.

"No," rekao je čovjek, "ja ti neću dati novac. Umjesto toga, odvest ću
te
kući na zeninu odličnu večeru."

Beskućnik je bio zapanjen. "Zar vam zena neće pobjesnjeti zbog toga? Znam
da sam prljav, a vjerojatno i prilično odurno smrdim"

Čovjek je odgovorio, "Nema veze. Vazno je da vidi kako čovjek izgleda
nakon sto se odrekne pive, pecanja, nogometa i seksa."

petak, 16.02.2007.

biseri ili sto sve ljudski um nece smisliti :)

ponekad ne vjerujem kakvi mi ljudi mozemo biti. cijeli tjedan zovem honorarce koji nisu preuzeli postu sa svojim potvrdama o isplacenim honorarima, te slusam izjave tipa: "ja sam se udala i iz zagreba preselila u dubrovnik. zar vi to niste znali?" "a da, preselio sam se s te adrese. srusili su zgradu. mislio sam da ste to vidjeli." "ma vidjela sam ja taj papiric. i gledala ga cijeli tjedan. ali kad sam konacno odlucila procitati sto na njemu pise, rekli su mi u posti da je proslo 6 dana i da su vratili posiljku posiljatelju. jeste li vi taj posiljatelj?" "moj muz i ja se razvodimo pa ne zelimo primati preporucene posiljke, no ako imate dostavljaca, mozete mi slobodno poslati postu na taj nacin." u svakom slucaju, svaka cast ljudima koji rade s drugim ljudima u smislu stranaka :)

evo nesto da vas sve skupa nasmije, ali totalno uosjecam s ovim ljudima u osiguravajucim kucama. radila sam nekada u srodnoj bransi, pa je zaprimanje zahtjeva bio dio mog posla. sto sam sve procitala, vise se ne sjecam, ali znam da je bilo hrpa bisera. ovi dolje odnose se uglavnom na osiguranje automobila, no ima par i u vezi zivotnog osiguranja :) uzivajte u citanju te nadolazecem vikendu. moj plan je - zive slike u muzeju grada zagreba (subota i nedjelja od 10 do 13 sati, svi ste pozvani doci). nakon toga u subotu na fasnik u samobor :) kad sam vec kostimirana mogu produziti i dalje u istom revijalnom tonu :)

Pisane izjave osiguranika Croatia osiguranja.:
* Odmakao sam se od ruba ceste, bacio pogled na moju punicu i sletio u kanal...
* Nakon razvoda od moga supruga svako općenje preuzeo je moj odvjetnik.
* Između ostalog, prije moje prve prometne nezgode i nakon moje zadnje
prometne nezgode nisam imao nikakvih prometnih nezgoda...
* Pješak je odjednom sišao s nogostupa i bez riječi nestao ispod mog vozila...
* Morala sam ispuniti toliko obrazaca da bi mi skoro bilo draže da moj dragi suprug uopće nije preminuo...
* Na nekim mjestima je u međuvremenu pao snijeg. Cesta je stoga
mjestimično bila stvarno klizava. Pokušao sam zakočiti. Borio sam se
koliko god sam mogao ali nije pomoglo. Udario sam u ogradu i postao "bez
svjestan". Tu je bio kraj mojoj svijesti...
* Pregazio sam čovjeka. On je priznao svoju krivicu pošto mu se to već
jednom dogodilo...

* Na kraju sam živaca i borim se sa teškim "kastritisom"...
* Kada sam došao kući greškom sam skrenuo na pogrešni kolni prilaz i
udario u drvo koje na tom mjestu kod mene ne stoji...
* Ne znam tko mi je ukrao novčanik obzirom da nitko od moje rodbine nije
bio u blizini...
* Izašao sam na cestu, od jednom je i slijeva i zdesna naišlo puno
vozila, nisam znao kuda bi i tada su me udarili sa svih strana...

* Vaši argumenti su stvarno slabi. Za takve mučke izgovore morate tražiti
veću budalu, a to teško da ćete naći ...
* Policijsko vozilo mi je dalo signal da se zaustavim . Ja sam našao stup
i zaustavio se...
* Pješak očito nije znao u kojem pravcu bi išao, pa sam ga pregazio...
* Danas Vam pišem prvi i posljednji put i ako mi ne odgovorite opet ću Vam pisati...
* Moj sin nije srušio tu ženu. On je samo pokraj nje prošao a ona je od propuha pala...
* Prihoda od uzgoja stoke više nemamo. Sa smrću moga supruga sva stoka je
otišla s imanja...
* Kada sam htio stati na kočnicu, iste više nije bilo...
* Moje vozilo je jednostavno samo išlo ravno, što u zavoju neminovno vodi
do slijetanja s ceste...
* Vozio sam unazad niz strmu cestu, probio sam ogradu i udario u kuću.
Jednostavno se nisam mogao sjetiti gdje je kočnica...
* Naša vozila su se sudarila točno u trenutku kada su se srela...
* Na žalost je moj otac podlegao svojoj strašću za lovom, zamijenili su
ga s divljom svinjom i upucali ga...
* Odmah nakon smrti moga supruga postala sam udovica...
* Udario sam sa svojim vozilom o cestovni odbojnik, okrenuo sam se na
krov i tada sam izgubio kontrolu nad vozilom...
* Na raskrižju sam imao nepredviđeni napad daltonizma...
* Drugo vozilo je udarilo u moje bez da mi prethodno najavi svoju namjeru
* Velikom brzinom mi se približavao rasvjetni stup. Pokušao sam ga
cik-cak vožnjom izbjeći ali me je svejedno pogodio u hladnjak...
* I prije nego što sam ga udario bio sam uvjeren da taj starac nikada
neće stići na drugu stranu ulice...
* Nevidljivo vozilo je došlo niotkud, udarilo u mene i nestalo bez traga
* Nakon što sam navršio četrdeset godina, zaspao sam za volanom...
* Cijeli dan sam kupovao biljke. Kada sam došao do križanja odjednom mi
je izrastao grm pred očima pa nisam vidio drugo vozilo...
* Kada sam htio udariti muhu dohvatio sam rasvjetni stup...
* Vidio sam kako njegovo tužno lice polako prelijeće ispred mene prije
nego što mi je gospodin pao na krov...
* Vozio sam se normalno cestom kada sam osjetio potrebu da idem na WC.
Zaustavio sam se uz rub i krenuo u obližnji grm. Kada sam skinuo hlače
protivnik me je od pozadi udario bagerom...
* Konj je prešao preko kolnika bez da se prethodno uvjeri da to može
učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu...
* Bio sam teško bolestan i dva puta sam skoro umro pa bi mi stoga mogli
platiti barem pola osigurane svote za slučaj smrti...
* Pošto više ne živim sa svojim suprugom, molim Vas da pošaljete Vašeg
zastupnika da navrati...
* Da li supruga moram prvo ubiti prije nego što mi isplatite novac?

četvrtak, 15.02.2007.

Zena za volanom - c/p

Prva gradska vožnja. Po kiši.

Bez ikakvog uvoda, što će nam uvod, bleseći u monitor sa slušalicama na ušima dok Edith svojim hrapavim glasom krešti o životu i ružama u moje uši, pišem. Nakon duge stanke, s novim naslovom i stilom, u novom ruhu. Tko će čitati neka čita, kome se neće svidjeti, tko ga fućka Wink.

Nakon toliko godina eksperimentiranja sa različitim duljinama, širinama, obujmom i bojama, odlučila sam se vratiti korjenima, plavim korjenima. Friško dakle pofarbana u najsvijetliju nijansu plave (tako je barem bilo nacrtano na kutiji, a za to što sam ja sada žuta kao kanarinac okriviti ćemo naravno ne proizvođača nego moj pms i hormone, kaj ne?), skockana do jaja (što, čudi vas da jedna mama može i preko dana izgledati svježe i kao čovjek?) sjela sam u svoju novu limenu ljubimicu i otišla po frendicu da konačno popijemo kavu negdje gdje se ne nalaze tone dječjih igračaka, zgužvane robe, posranih i čistih pelena i svega ostalog što dolazi u paketu s malim homo sapiensima.

Zavraga, taman kad smo se srele, počeo je pljusak. Nisam spomenula da se radilo o mojoj prvoj vožnji u tom dijelu grada i s osobom koja se ne zove moj muž ili moj sin. A još k tome i pljusak. A ja nikad nisam vozila po kiši (ne, ne, toliko plava da sam mislila da će zauvijek sijati sunce ipak nisam). U svakom slučaju imala sam samo dvije opcije na raspolaganju:
1. Sjesti u auto i krenuti.
2. Pričekati 10-ak sati pokraj auta dok muž ne dođe i odvede me doma.
Odabrala sam naravno (hahaha, ma nije vrag da ste stvarno mislili?) prvu opciju.

I sve bi bilo dobro da ljubimičina stakla nisu u potpunosti bila zamagljena sa svih strana, a ako niste znali, radi se o 2 velika, 4 manja i 3 mala stakla. Prvo što svaka prava plavuša učini u takvom momentu je upali grijanje i odvrne puhanje na 4 (bez da joj naravno padne na pamet mrvicu otvoriti prozor da para izađe van). I krene. Na rizik. Nakon neka dva kilometra trebalo se prestrojiti. Makar se meni tako činilo u tom momentu. Prednje staklo je dotad već bilo odmagljeno ali ostala su u toj fazi već bila potpuno bijela bez ikakve šanse da se štogod vidi kroz njih.

Nije me strah, kaj bi me bilo strah prestrojavanja na Vukovarskoj usred podneva, uostalom imam kraj sebe punokrvnu brinetu koja se k tome i još uvijek školuje. Na faxu, molim lijepo.
-Mogu li - upitam pristojno?
-Možeš, kako ne.
Krenem, a ona vrisne - čekaj!!!
Stanem i šokirana ponovim pitanje - mogu li?
-Možeš - (ja naravno krećem) - evo odmah poslije - naglo kočenje - ovog auta.
-Dobro ženo, nemoj me masirat, gledaj kroz prozor (iza sebe!) i reci mi kad nema nikoga i kad mogu krenuti.
-Evo, sad!
Krećem a iza mene škripa guma i prodoran urlik trube. Sramežljivo sliježem ramenima i smješkam se ne bi li se onaj iza mene smilovao nad benignom plavušom, mada me ama baš nitko ne vidi kroz zamagljena stakla. Nakon nekoliko metara shvaćam da se zapravo opće nisam trebala prestrojiti i da se, ukoliko ne želim završiti u Karlovcu recimo, moram pothitno vratiti u drugu traku.

Deja vu, što da vam pričam, ista scena kao maloprije.
-Mogu li?
-Možeš ... ja krećem
-Odmah poslije ovog auta.
-Pa dobro ženo, otvori taj prozor do kraja, ja ću leći preko tebe i gledati van jer ako još jednom čujem «možeš» stanka od 5 sekundi «odmah poslije ovog auta», ili ćemo zajedno izgubiti glavu ili ćeš ti sama izgubiti glavu.

Suvišno je opće spominjati da sam se to jutro prestrojila 3 puta i sva 3 puta na pogrešnom mjestu, no nekoliko sati kasnije ipak smo popile kavu happy happy happy

Izlazeći sa parkinga retrovizorom sam zakačila kontejner. Ah čujte, nekome se gadi parkirati kraj kontejnera, no meni je bilo bitno popiti kavu tako da bih, for all I care bila parkirala i drito kraj septičke jame, samo da dobijem dozu kofeina. Probajte vi biti savršena mama, uzorna supruga, pedantna domaćica, savršeni diplomat i iskusna ljubavnica navečer koja uz sve to, čitavo vrijeme pristojno izgleda i još k tome vozi auto usred Zagreba u podne po kiši - naravno da moram ovisiti o nečemu, a cigarete i kava su, molit ću lijepo, najmanje zlo od svih zala. Zamislite da se tješim kolačima - trebala bih si šiti robu od zavjesa kroz nekoliko godina (mjeseci:D).

Usput smo pokupili frendičinog muža koji je odvalio od smijeha kad je vidio lijevi retrovizor kako se klati u ritmu vožnje, a ja sam, slomljena srca mislila jedino o tome kako moju ljubimicu boli njeno slomljeno uho i što će muž reći kada dođem doma. Zanimljivo je da većina žena, posebno plavuša, a napose onih koje su udane za normalne, zdrave, ne-toliko-ljubomorne i iskreno-zaljubljene-u-nas mužjake, uvijek u ovakvim situacijama reagira isto: «što će reći muž kada dođem doma?».

Da smo negdje u Zagori, ili recimo u Dalmaciji prije par desetaka godina, vjerojatno bi dobili ražanjalom po leđima, no u današnjem dobu, a posebno u Zagrebu, ovakva je rečenica sve samo ne utemeljena. No, pripišimo je urođenim balkanskim genima i krenimo dalje.

Svaka prava plavuša mora znati sve pobijediti osmjehom i treptanjem očima. Ako osmijeh i treptanje očima ne upale, moramo se pouzdati u ljude oko nas. Ako nas ljudi oko nas ostave na cjedilu, ne ostaje nam ništa drugo doli pouzdati se u sebe i maštu. Tako sam naravno i ja, ispucavši sve osmjehe, zavodljive poze i treptanje okicama, prekrižila ruke na prsima i čekala da netko popravi ljubimičin retrovizor.

Kad sam nakon 10-ak minuta shvatila da nema nikoga u blizini osim moje frendice i njenog muža koji su u međuvremenu zbrisali, ostalo mi je samo smoći snage i primiti potrgano uho. Začudo, kad sam upotrijebila silu i malo ga pogurnula, sjelo je na svoje mjesto. Uvjeravam vas da mi se ljubimica osmjehnula i rekla mi «mrrrrnjau». Nitko sretniji od mene kad sam s ponosom nazvala muža rekavši mu: "nećeš vjerovati što mi se danas desilo". Dam se kladiti da je bio sretan i zadovoljan i da se nimalo nije uzrujao.

Sjela sam u njeno krilo, zavezala pojas, upalila motor i svjetla, provjerila retrovizore i mrtvi kut te polako i sigurno krenula doma.
Sretna, ponosna i s još jednom pobjedom zaključila sam: «taj Bog zaista voli malu djecu, blesave i munjene, ali i plavuše, zar ne?» Wink

četvrtak, 28.12.2006.

klin se klinom izbija ....ili mozda ipak ne?!

huh..... nisam mamurna, nego prepuna alkohola. za osobu koja inace zaista ne pije, kolicina koja se jos uvijek nalazi u mojem krvozilnom sustavu je huh....jaooooo joj

bozic mi je donio najljepsi dan nakon dugo dugo vremena.... a onda je uslijedilo jutro, pa jos jedno....pa prvi radni dan nakon poduljih praznika. jutro uvijek pokvari sve, pa je tako pokvarilo i moj dan. cak ni sunce koje je izaslo iza oblaka nije mi vise vracalo osmjeh na lice. sasavo, zar ne?!

uglavnom, opcije su bile dvije - odvoziti 1000 km (ili vise) pa od umora negdje zaspati pokraj ceste, dok adrenalin tece venama, a brzina i voznja ne donose tako trazeni mir.... ili .....izbiti klin klinom, tj popiti dok ne obamres i mozak prestane raditi. kad sam rekla da se idem voziti, napalo me previse osoba. dragi prijatelj je popidio - rekao je da ako sjednem za volan nikada vise nece progovoriti sa mnom jer cu piti i voziti, a dobro znam kako sama mrzim pijane vozace, a sad zelim to sama uciniti. autodestruktivnost u meni ipak je prevladana razumom. odlucila sam zamoliti prijatelje da me voze, kako ne bih sebi i drugima nanijela bol i time im obiljezila pocetak nove godine. bestija je ostala doma, parkirana, kljucevi su mi bili u djepu, no neizgovoreno obecanje pritiskalo mi je savjest i sprecavalo me u suludom naumu - otici na sljeme i pod zvijezdama istisnuti bol iz srca i dushe, a onda se sjuriti dolje i pronaci mir.... ne! nisam to napravila, jer nemam suicidalne zelje, a i skoda mi je draga, a mozda bih nekome izmamila suzu u oku, a sada je vrijeme smijeha, radosti i veselja....

prije desetljece poklonih srce nekome, i nikada ga nisam dobila natrag. dobila sam vracen rodjendanski poklon koji mu namijenih, i tim cinom nanio mi je vise boli nego itko prije ili poslije njega. valjda je znao zasto to cini.

ma sto cinila, ma s kim bila, ma kako pokusala svim srcem zavoljeti nekoga drugog, srce je ostalo vjerno nekome drugome. nekome tko moze vedriti i oblaciti moje nebo, nekome tko moze osmjehom i toplim zagrljajem izazvati drhtaje u meni i dotaci mi dushu, nekome tko moze uzdici me do zvijezda i baciti u agoniju paklenih muka.

zazeljeh jednu zelju, no djed mraz me ne voli jer nisam jela povrce iz juhe, koje toliko mrzim. odlucio je neispuniti moju zelju. odlucio mi je uskratiti pravo na srecu. ma zapravo, kriva sam sama. umjesto da jednostavno izrezem to iz svog srca i prebolim jednom zauvijek, i dalje voljeh. svim srcem i dushom, potajno, u trenucima kada je samo mjesec obasjavao moje lice, kada nitko nije mogao vidjeti istinu u mom pogledu i kada su emocije bile preblizu povrsini. voljeh ga....ne, jos uvijek ga volim. proci ce me jednoga lijepog dana kada prestanem osjecati.

stoga, dragi djede mraze, sto zelim u novoj godini? zelim prestati osjecati ista. ne zelim vise nikada proliti niti jednu jedinu suzu. ne treba mi srce jer ono samo donosi bol. ne treba mi nitko, jer mogu biti pale sam na svijetu. stoga zadrzi svoje poklone, zadrzi osmjehe, radost i srce. ne trebaju mi! ne zelim ih! mrzim zahvalnost! mrzim sazaljenje! postajem mrgud.

ne zelim nikakav poklon od tebe, zli djedice koji mi se sarkasticno cereka u facu, dok zna skrivene zelje moga srca. ma zadrzi to blesavo srce koje mi samo stvara probleme u zivotu. gdje je sada ledena kraljica da ga zamrzne? gdje su oni koje trebas?

blah.....niti sav popijeni alkohol nije me otupio, nisam zaboravila, nisam preboljela, samo se osjecam jos gore. pa cemu onda ta teorija o klin se klinom izbija, kad se klinovi zarise dublje i krvarim jos jace? nista nema smisla. mozda trebam sve prespavati jer novi dan i onako nece donijeti nista pametnije, nece donijeti osmjeh, nece donijeti radost i nista nece biti bolje....

<	prosinac, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?